U 2008. je došlo do velike financijske krize uzrokovane inflacijom na američkom tržištu nekretnina, tzv. subprime krize. Kriza je protresla sve svjetske ekonomije koje su se poslije nje našle u jednoj od najvećih recesija u povijesti. Stopa inflacije je bila konstantno niska i ekonomija je stagnirala. Kako bi pokrenule ekonomije, središnje banke su se koristile klasičnim ekspanzivnim monetarnim alatima. One uključuju kupnju obveznica čime puštaju na tržište više novčane mase, snižavanje kamatnih stopa na jako niske iznose kako bi se što manje novca čuvalo i što više ulagalo. Međutim, kada su i klasični monetarni alati zakazali u procesu postizanja cilja, središnje banke su se odlučile na nesvakidašnji potez – uvođenje negativnih kamatnih stopa, primarno na depozite. Različite ekonomije su imale i različite reakcije na taj potez, ovisno o ekonomskom stanju prije uvođenja negativnih stopa, načinu provođenja politike i potezima komercijalnih banaka i njihovih klijenata. Većina središnjih banka je uspješno ostvarila svoje ciljeve pomoću negativnih kamatnih stopa, no njihova efektivnost je još uvijek upitna, budući da je nemoguće odrediti za koliko su uspjeha zaslužne one, a koliko ostali monetarni alati i svjetske ekonomske prilike. Politika negativne kamatne stope također može izazvati i neželjene nuspojave poput pretjerane inflacije na tržištu nekretnina, porast duga kućanstava, pad prinosa na dugoročne i kratkoročne obveznice, smanjenu profitabilnost banaka, neravnomjernu raspodjelu bogatstva, stagnaciju ekonomije, itd. Rezultati o korisnosti su još uvijek nejasni i politika negativne kamatne stope za sada ostaje samo eksperiment.