Nezaposlenost kao sociološka i ekonomska kategorija uzrokuje negativne pojave u razvitku ekonomije svake zajednice, u uskoj je vezi sa stupnjem ukupnog razvitka, a najizravnije je povezana s ostvarenjem bruto domaćeg proizvoda po stanovniku. O tom odnosu ovisi investicijski potencijal gospodarstva, a time i zaposlenost i ukupni razvitak. U tranzicijskim je zemljama prilikom prijelaza na tržišno gospodarstvo došlo do značajne realokacije ponude rada i radnika iz posrnuloga javnog sektora u rizični i neafirimirani privatni sektor. Tako je došlo do značajnog ''gašenja'' velikog broja radnih mjesta u javnom sektoru upravo zbog loše provedene privatizacije i bezuspješnog pokušaja realokacije tih novih nezaposlenika u privatni sektor, a, što nije bilo moguće. Hrvatska se nalazi među zemljama koje imaju najstrože propise o zaštiti zaposlenja u Europi. Otpuštanje viška radnika teško je i skupo, a ograničeni su fleksibilniji oblici zapošljavanja. Istodobno je visoka dugotrajna nezaposlenost, dok zaposlenost pada. Prema međunarodnim standardima, dinamika zatvaranje radnih mjesta u Hrvatskoj je niska, a još je niža razina otvaranja novih mjesta. Rezultat je daljnje smanjivanje zaposlenosti i povećanje nezaposlenosti, uvelike uzrokovano ulaskom novih tražitelja zaposlenja koji ne mogu naći posao na trištu rada. Cilj ovog rada usmjeren je na analizu nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj. Daje se pregled strukture i kretanje nezaposlenosti u razdoblju od 2008. do 2015. godine. Također se detaljnije razrađuje nezaposlenost prema vrstama, uzroci te posljedice koje donosi nezaposlenost. U radu se donose pojedine mjere za smanjenje nezaposlenosti te njihova efikasnost.