U Republici Hrvatskoj 90-ih godina prošlog stoljeća provođeni su procesi pretvorbe i privatizacije. Hrvatski privatizacijski model bio je osmišljen na način da se sastojao od dvije etape; pretvorbene i privatizacijske. Postupak pretvorbe društvenog vlasništva započeo je 23. travnja 1991. donošenjem Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Pretvorbenu etapu obilježavaju dva paralelna tijeka; formalnopravni tijek i financijski tijek pretvorbe. Druga etapa privatizacijskog procesa je privatizacijska etapa koja se dijeli na: privatizaciju portfelja u posjedu Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP), unutar koje imamo kuponsku privatizaciju i na privatizaciju koja se odvija izvan HFP (privatizacija javnih poduzeća i privatizacija bankarske industrije). Proces privatizacije započeo je zapravo već donošenjem Zakona o Hrvatskom fondu za privatizaciju (HFP), a sam HFP je osnovan 1.svibnja 1993.g. Privatizaciju javnih poduzeća provodi Ministarstvo gospodarstva javnom dražbom ili izravnim pregovorima s potencijalnim kupcima. U procesu privatizacije javnih poduzeća krenulo se na privatizaciju INA-e. Od 1990. INA je poduzeće u državnom vlasništvu, a od 1993. dioničko društvo. Prva faza privatizacije, u kojoj kupnjom 25 posto plus jedne dionice Inin strateški partner postaje MOL, završena je 2003. godine. U 2006. godini INA je ušla u sljedeću fazu privatizacije kada je Vlada RH pustila u prodaju 1.700.000 njenih redovnih dionica. U siječnju 2009. godine MOL i Vlada Republike Hrvatske potpisali su Dodatak dioničarskom ugovoru. Sukladno tim ugovorima INA, d.d. izlazi iz zakonski uređenog dijela plinskog poslovanja. Činjenice da je osnovano Istražno povjerenstvo za privatizaciju Ina-e, da je bivši premijer Sanader uhićen i suđen za primanje mita od MOL-a, da je RH podnijela arbitražnu tužbu protiv MOL-a, a i podatak studije američke konzultantske tvrtke AT&Karney te Oil & Gas Consultinga koja je pokazala da je MOL nakon preuzimanja Ine hrvatsku stranu nepridržavanjem dogovora oštetio za 6,2 milijarde dolara upućuju na nedostatak strategije o hrvatskoj energetskoj budućnosti, već upravo suprotno pokazuju kako se u privatizaciju Ina-e ušlo bez strategije i sa samo jednim ciljem, a to je zadovoljiti vlastite i političke interese. Želja autorice je da se iz pogreške koja je nastala u privatizaciji INA-e, nauči nešto za privatizacije koje tek dolaze, kako se takve greške ne bi ponovile. INA je jedna od tvrtki koji su nositelji hrvatskog gospodarstva, nažalost mi se prema njoj nismo tako odnosili. Pitanje je što je RH mogla dobiti da je INA ostala u njenom većinskom vlasništvu. To su sad samo nagađanja. Financijski rezultati INA-e zadnjih godina su pozitivni, pokazatelji za 2015. i prvi kvartal 2016. pokazuju da posluje s gubitkom, što i kako će biti dalje pokazati će vrijeme koje je pred nama.